Mnogo je misli formirano o problemu prostornosti u likovnom djelu, barem one njegove definicije kakvu, unatoč radikalnom propitivanju, negiranju i destrukciji, još uvijek posjedujemo u kolektivnom poimanju. Paradoksalno, ideja prostornosti koje kao takve u slici nema, možda je i jedina čvrsta formalna paradigma koju kroz povijest slika možemo razmatrati. Potreba da se stvori iluzija stvarnih prostornih odnosa, njeno svijesno iskrivljivanje, kao i konačno odbacivanje iluzije i prihvačanje materijalnosti slikarske plohe, sačinjavaju opipljivu i komparativnu osnovu čijim se ispravnim čitanjem otkrivaju i teoretiziraju religijski, društveno-politički i osobni svjetonazori, ovisno o diskursu s kojeg polazimo u ispitivanju značenja umjetničkog djela.
Radovi Lene Kramarić, Antonije Malekin i Duške Mamlić okupljeni su ovdje polazeći upravo od zajedničkog bavljenja pojmom prostornosti u vlastitoj umjetničkoj praksi. Stoga su njihovi, uvelike različiti likovni izrazi i pristupi, u tom problemu pronašli čvrstu zajedničku polaznu točku.
Antonija Malekin prostor ostvaruje koristeći dvije naizgled radikalno različite strategije. Jedno se njezino rješenje bazira na prihvačanju činjenice o dvodimenzionalnosti platna i ograničenosti tog medija u zauzimanju prostora koji joj, kako kaže, predstavlja stvarnu egzistencijalnu potrebu. Kako bi se naglasila plošnost i prostorna nedostatnost slikarskog medija uzorci na zidnim tapetama djeluju poput kolaža, stroge geometrijske i arabeskne forme čistih boja. Upravo u kombinaciji s takvim tretmanom plohe, njezin proboj platnom u stvarni prostor poprima svoje puno značenje. Ideja pritom nije u postizanju efekta reljefnosti i skulpturalnosti, već u demonstaciji umjetničinog probijanja kroz formalna ograničenja vlastitog medija. Drugi pristup Antonije Malekin rezultat je promišljanja o onom teško uhvatljivom momentu intimnog doživljaja prostornosti za vrijeme samog procesa nastanka djela. Kako bi ga prenjela na platno, umjetnica bilježi efemeralnost svjelosnog efekta koji na površinu slike dopire kroz čipkane zavijese. Moglo bi se reći da postoji nesto zajedničko u oba pristupa Antonije Malekin – pokušaj da izađe i prikaže onu dimenziju prostornosti koja nadilazi objektivne zadatosti slikarskog platna.
Iako radovi Lene Kramarić jedini sadrže ljudske figure, njezin ih tretman namjerno postavlja ravnopravnima ostalim elementima slika. Na taj se način također otvaraju pitanja efekta i uloge prostornosti unutar iluzije umjetničkog djela, što se u slučaju ovog rada ostvaruje na razini doživljaja ljudskog lika u imaginarnom prostoru platna. Ako polazimo od shvačanja da ono što i način na koji je nešto prikazano odražava umjetničino specifično poimanje stvarnosti , tada nam prazne plohe lica, tijela lutaka i geometrijska determiniranost ostavljaju dojam težke i zastašujuće anonimnosti i izgubljenosti ljudskog lika, uz, paradoksalno, istovremenu dječju razigranost ploha i boja. Poput likova s igraćih karata, figure na radovima Lene Kramarić zatvorene su i ograničene hermetičnom prostornošću svog medija i vlastite plošnosti. Pitanje je samo, tko ima moć igrati se njima?
Duška Mamlić u svom radu primjenjuje strategije nalik onima Antonije Malekin, no dok ona problematizira prostor kao sastavni dio čisto slikarskog medija, Duška u njega izlazi radikalnije, što njezin rad čvršće smješta u domenu skulpturalnog. Ne samo da elementi koji izrastaju iz površine platna imaju autonomiju skulpuralnog elementa, već umjetnica i sama „platna“ tretira kao ravnopravne umjetničke objekte. Bitna odrednica njezina rada leži i u pozivu na taktilnu komunikaciju s promatračem. Kombinacija oblih oblika, toplih boja i konstrukcije nalik dječjoj igrački uspješno komunicira umjetničinu potrebu za približavanjem vlastite umjetničke prakse promatraču.
Sanja Horvatinčić
|
