PROSLOV
Nakon uspješne izložbe Od lana do platna, kojom je još u svibnju 2006. pokazala da i u ovo naše vrijeme ima potrebe za tim biljkama i njihovim paučinastim nitima, neumorna Rudarka Katica Tkalčić nije stala. Naprotiv, nastavila je svoja znatiželjna propitivanja i istraživanja, svoja druženja s ljudima i baštinom svojega užeg i šireg zavičaja te bilježila mnogobrojna kazivanja i sjećanja o nekadašnjim narodnim nošnjama svojih sumještana, susjeda, prijateljica i prijatelja, poznanika, svojih kazivačica i kazivača u Samoboru, Lipovcu, Kotarima, Manjoj Vasi, Okiću i rodnim Rudama.
Pretpostavljam da sve one, koji je bolje poznaju, ne čudi njezina predanost starinskim vrednotama, kao ni želja da sve što je tijekom vremena uspjela prikupiti, obnoviti ili doznati, predstavi široj javnosti, posebice mlađim naraštajima. U tome su njezina iskustva i spoznaje sasvim punopravna garancija njezine stručnosti, a želja i radost da na bilo koji način podijeli svoje znanje i sjećanja s ostalim ljubiteljima narodnih starina, čini se, jedina sigurna garancija njezina uspjeha. Tako je naša uporna Katica Tkalčić, mnogobrojnim nedaćama usprkos, zamislila i ostvarila još jednu hvalevrijednu izložbu – Bakini spomenki…!
Ova samozatajna Rudarka (ali i baka, kako sama za sebe s ponosom voli reći) svojim, tuđim i inim spomenkima pokušava nas ponovno upozoriti na svrhu i trud potreban da bi se iz jedne „obične“ sjemenke dobila nit potrebna za „obično“ platno i tkaninu. Tako i ova izložba svojim zornim prikazom izvornih ili obnovljenih dijelova narodnih nošnji i nošnji u cjelini (ženskih i muških) opravdava i dopunjuje prethodnu. Ti Katičini spomenki ustvari su „obične sitnice“, dijelovi folklornoga sjećanja otrgnuti zaboravu, ne samo Katičinome nego i svih ostalih baka koje, kroz ovu izložbu, imamo prigodu i mogućnost pobliže i upoznati. Možda baš i ne sve njih osobno; ali vidjeti njihove fotografije i izložbene primjerke sačuvanih nošnji ranije spomenutih mjesta u samoborskome dijelu Prigorja daje nam mogućnost spoznaje da su i danas baš ti sasvim obični i jednostavni ljudi ponosni vlasnici i vlasnice i/ili nositelji i nositeljice tog nadasve vrijednog i pomalo bizarnog dijela našega materijalnoga nasljeđa, da su i oni bili, ili to još uvijek jesu, istinski narodni umjetnici. Na fotografijama i primjercima nošnji možemo također iščitati mnogo toga o njihovu životu i njihovim odjevnim potrebama pa i „modi i ukusu“ njihova vremena. A moda se, to dobro znamo, povremeno uvijek vraća, ponavlja ili obnavlja. Zato nam se, čini mi se, u ovom našem ludom i prebrzom vremenu u kojemu sve više osjećamo nedostatak „ekološkog i etnološkog“, na vrlo jednostavan način nude i ovi bakini spomenki, ti tragovi etnografske i folklorne prošlosti u sadašnjosti; nudi nam se znanje naših pređa, iskustva i umijeće vrijedno svakoga i svačijega divljenja i poštovanja. Nudi nam se zanimljiv i široj javnosti uglavnom nepoznat rukopis ispisan tankim nitima, šivejnkama i vezom, šivaćim strojem…, svejedno je, na okićkim i drugim nošnjama samoborskog kraja. Za sve to trebalo je poprilično vremena, ljubavi, volje i još koječega.
Zato se iskreno nadam da će mnogi, laici ili stručnjaci, naći barem malo vremena, koliko-toliko volje, zastati i pogledati…, zamisliti se..., možda nešto zapamtiti i/ili naučiti...? U svakom slučaju barem se potruditi da bakini spomenki ne ostanu tek na rubu sjećanja. Jer Katica Tkalčić nesebično nam ih sve i od srca daruje, trudeći se da i ovom izložbom, koju je priredila za sve nas, opravda znakovitost svojega prezimena.
I kaj još reći – oprave su kak i ljudi.
Zato valda furt gledimo kakove su,
kak su narejene i z čega, ni nam sejeno...
bum rekel, kakovi mi več ljudi jesmu,
sakoga se od naviek i po opravi il' obleki sudi.
I ni sejeno je l' oprava muška ili ženska;
je l' ju nosi diete, junak ili puca...
Ali kakva god da je, bogečka ili cifrasta,
saka se obleka, gli jednak kak i čovek,
za kratko vrieme znuca!
Saka je obleka, kak i čovek saki,
nekakove svoje fele,
nektere su oprave čiste,
druge zafojsane i zamazane,
jene sagdanje, druge svetešnje,
nektere škure kak za smrtni čas,
druge pak kaj snieg, liepe i biele...
Zato saki zmed nas valda pazi
kaj na sebi ima ili nosi,
makar nisu si ljudi popraf oblečeni,
ali ne hodiju si baš niti bosi...
Makar i nima čovek saki put volje,
sejeno je vriedno pazit,
kakovu si je i teru opravu oblekel,
pogledati se, zapametit si bolje
kak mu je h toj opravi liepo
i ni mu muka...
A liepo bi bilo kad bi morti znal,
zmislil se il' zezvedel
tera ju je izdelala il' zešila ruka...?!
Jer lan ili konoplje negda sijati,
pa brati, pa još i obdelati,
gli tak kak i šivati ili tkati...
se je to posel z ove ili z une strani brave.
To je tak zdavna bilo i denes je,
tak su se delale se ljudske oprave.
Z lana il' z konoplje, z pamuka ili svile,
biele ili črne, velike ili male...
oprave su kak i ljudi,
čudaj ih je i sakakvi su,
tak kaj riečni kamenki...
a z vremenom se to buju
bakini spomenki...
Ivica Ivanković, prof.
Katica Tkalčić rođena je te i odrasla u selu Rude kod Samobora, a danas živi
u Samoboru gdje je završila Školu učenika u privredi. Od najranije mladosti
u doticaju je s tradicijskom baštinom samoborskog kraja. Svojoj majci Faniki
ponekad je pomagala u postupcima prerade lana a od osnovne škole kroz cijelu
mladost je plesala folklor.
Ljubav prema narodnoj baštini danas izražava šivanjem narodnih nošnji od
domaćeg platna, kompletnom izradom lajbeka te ženske ogrlice kraluš, tkanjem
vunenih predmeta te izradom stiliziranih narodnih nošnji za lutke.
|
