Program:
J.S. BACH: TALIJANSKI KONCERT, BWV 971
Allegro - Andante - Presto
L. van BEETHOVEN: SONATA u Es-duru , op. 81a, Les Adieux
Adagio - Allegro (Das Lebewohl)
Andante espressivo (Abwesenheit)
Vivacissimamente (Das Wiedersehen)
F. CHOPIN: ETIDA u h-molu, op. 25 br. 10
A. SKRJABIN: ETIDA u dis-molu, op. 8 br. 12
B. PAPANDOPULO: STUDIJA br.1
F. LISZT: MEFISTO VALCER br.1
Bartolomej STANKOVIĆ (Zenica, 1988) student četvrte godine klavira u klasi prof. em. Pavice Gvozdić na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, započeo je učiti klavir 1997. godine kod prof. Bahrije Strujić. U Sarajevu je pohađao i završio Srednju muzičku školu u klasi prof. Angeline Pap stekavši pritom znatan broj nagrada na natjecanjima. Među njima ističu se: Prva nagrada na Festivalu muzike F. Chopina (Tuzla 2004); posebna i apsolutna nagrada na državnom natjecanju (Tuzla 2005) i prva nagrada u kategoriji klavirski duo na državnom natjecanju 2006. godine. Više puta je nastupio na koncertima ciklusa Virtuoso i koncertima zaklade Musik und Jugend iz Liechtensteina. Održao je recitale u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, a u lipnju ove godine je kao solist uz Dubrovački simfonijski orkestar u Dubrovniku uspješno izveo Klavirski koncert u b-molu P.I. Čajkovskog.
Johann Sebastian BACH (Eisenach, 1685 - Leipzig, 1750) njemački skladatelj i orguljaš, općenito je smatran jednim od najvećih skladatelja svih vremena. Njegova su djela zapažena po intelektualnoj dubini, tehničkoj zahtjevnosti i umjetničkoj ljepoti, te su bila nadahnuće gotovo svim skladateljima europske tradicije. Stilski se nadovezao na njemačko naslijeđe, ali je neprestano usvajao nove elemente iz francuske i talijanske glazbe. Nije utemeljio nikakav novi glazbeni oblik no njegova genijalnost bila je u tome što je sve naslijeđene vrste i oblike produbio, intenzivirao i obogatio.
Talijanski koncert dočarava svirku baroknog orkestra na klaviru ili originalno – na čembalu s dva manuala. Svojim kontrastima piano i forte pravi je predstavnik barokne stepenaste dinamike.
Ludwig van BEETHOVEN (Bonn, 1770 – Beč, 1827) njemački je skladatelj koji predstavlja „most“ između dvije velike epohe u povijesti glazbe – klasicizma i romantizma. Težište njegova stvaralaštva je instrumentalna glazba, a najveće umijeće ogleda se u simfonijama, gudačkim kvartetima i klavirskim sonatama. Za razliku od Mozarta koji je poznat po lakoći i brzini skladanja, Beethovenova djela nastajala su jako dugo i uz brojne preinake prvotne verzije. Skladajući puno manje djela, ali znatno dužeg opsega od ostalih bečkih klasičara, uvodeći Scherzo umjesto Menueta kao trećeg stavka te unoseći ljudski glas u simfoniju, Beethoven je pripremio put daljnjem razvoju glazbe i ostvario veliki utjecaj na skladatelje koji će djelovati nakon njega.
Pred nizom posljednjih Beethovenovih klavirskih sonata, ističe se Sonata u Es-duru, op. 81a - Les Adieux (1809). Sazdana je donekle na programnoj osnovi. Njezina tri stavka nose nazive Rastanak – Odsutnost – Povratak te joj tako usmjeravaju sadržaj i objašnjavaju tok glazbenog tkiva. Sudeći po jednoj Beethovenovoj bilješci, djelo se odnosi na putovanje i povratak njegova učenika, nadvojvode Rudolfa.
Frédéric CHOPIN (Żelazowa Wola, 1810 – Pariz, 1849) znanje je stekao na Varšavskom konzervatoriju te privatnom podukom. Često je odlazio na putovanja u unutrašnjost Poljske, gdje je slušao narodnu glazbu čije će elemente kasnije utkati u svoja djela. Želja za daljnjim usavršavanjem te priznanjem i izvan domovine ostvaruje mu se napuštanjem Poljske te odlaskom u Pariz, gdje održava mnogo javnih koncerata. Postaje popularan i sklapa prijateljstva s istaknutim predstavnicima književnog i umjetničkog života, a najznačajnije je ono sa Aurorom Dudevant, poznatijom pod pseudonimom George Sand. Vrijeme provedeno s njom najplodnije je u njegovu stvaralaštvu. Svojim djelima stvara i dalje usavršava novi stil koji iskorištava sve izražajne mogućnosti klavira, instrumenta za koji je skladao većinu svojih djela. Mnogim postojećim formama proširio je izražajni raspon te promijenio njihovu funkciju: njegove etide nisu više djela samo tehničke zahtjevnosti, već i visoke umjetničke vrijednosti.
Etida u h-molu op. 25 br. 10 predstavlja tzv. oktavnu etidu, gdje je tehnički problem usmjeren na legato izvođenje oktava u kromatskim pomacima. Srednji dio je miran i pjevan - vrlo kontrastan naspram prvog dijela.
Aleksandr Nikolajevič SKRJABIN (Moskva, 1872 – 1915) ruski skladatelj i pijanist. Glazbenu nadarenost nasljedio je od majke, odlične pijanistice. Na njega je snažno utjecao A. Rubinstein. Godine 1888. stupa na Moskovski konzervatorij u klasu Safonova (klavir) i Tanjejeva (kompozicija) a kasnije kod Arenskog uči kontrapunkt i fugu. Konzervatorij je završio 1892, a nakon šest godina na njemu postaje profesor klavira. Godine 1906. putuje u SAD gdje nastupa kao pijanist i kompozitor u sklopu Ruskih simfonijskih koncerata u New Yorku. Sljedeće godine njegova djela se izvode u Parizu na Historijskim koncertima ruske glazbe na poticaj S. Djagileva. Skrjabinovo stvaralaštvo može se svrstati u dvije grupe: Prvu predstavljaju lirske klavirske pijese iz ranog perioda, rađene pod neposrednim utjecajem Chopina, ali i s oznakama stilskog udaljavanja od njega. Tu se Skrjabin ističe kao klavirski pjesnik s profinjenim osjećajem za tonski kolorit. Drugu grupu čine djela većeg opsega, filozofsko- dramatskog karaktera. To Skrjabinovo filozofsko shvaćanje svijeta, formirano pod utjecajem Platona i Hegela, imalo je izrazito idealističko obilježje: u glazbi je vidio moć duhovnog preporoda čovječanstva. U svojim djelima provodi smjelu reformu harmonijskog izraza i nagovješćuje postromantičarsku kromatiku i atonalitetnost.
Etida u dis-molu, op. 8 br. 12, napisana 1894. god, omiljena je etida kako izvođača tako i publike. Dramatski motiv u desnoj ruci upotpunjuje bogata harmonijska podloga u lijevoj ruci s vrlo učestalim skokovima. Ova etida je bila omiljeni bis-dodatak legendarnog Vladimira Horowitza.
Boris PAPANDOPULO (Honnef am Rhein, 1906 – Zagreb, 1991) skladatelj i dirigent. Otac mu je bio Grk, a majka velika hrvatska umjetnica Maja Strozzi. Ostavši rano bez oca, vratio se s majkom u Zagreb, u dom Tita Strozzia, što je značilo u elitnu kulturnu atmosferu. Papandopulo je kompoziciju studirao u Zagrebu, a dirigiranje u Beču. Među njegovim učiteljima bili su Blagoje Bersa, Antun Dobronić, Franjo Dugan, Fran Lhotka i Dirk Fock. Autor je jednog od najvećih opusa u hrvatskoj glazbi (oko 440 skladbi). Karakterizira ga afinitet prema baroknoj motoričnosti i značajkama neoklasicističkog glazbenog stila. Bio je otvoren prema svim novijim pravcima europske glazbe, dodekafoniji i politonalnosti, te ih sjedinjavao s domaćim folklornim elementima. Ostavio je djela raznovrsnih glazbenih oblika: opere, balete, mise, kantate, koncerte za različite instrumente i orkestar ili komorne sastave, dvije simfonije, simfonijetu za gudački orkestar, zborove, solo popjevke, komornu glazbu za različite kombinacije instrumenata te brojne klavirske skladbe. Osam studija za klavir stvarao je Papandopulo u razdoblju od travnja do srpnja 1956 u Opatiji posvetivši ih velikanu hrvatske klavirske pedagogije Svetislavu Stančiću. Prva studija – Vivacissimo - zahtijeva od izvođača da se usredotoči na ravnomjerno održavanje pulsa – koja je svojevrsna tema studije – ali da unutar njega obrati pažnju na izjednačenost mnogobrojnih pasaža i akorda te da pritom ne zanemari veliku raznolikost staccata, polustaccata i tenuta.
Franz LISZT (Doborján, 1811 – Bayreuth, 1886) skladatelj, dirigent i glazbeni pisac. Prvu glazbenu poduku dobio je od oca Adama, violončelista na dvorcu princa Nikole Esterházya. U Parizu je želio upisati Konzervatorij, ali se upravitelj C. Cherubini usprotivio, jer školski pravilnik nije dopuštao upis strancima. Otac mu je tada našao privatne učitelje; tadašnje ugledne glazbenike F. Paëra i A. Reichu. Razdoblje turneja (1839 – 1847) učinilo je od njega najuglednijeg i najpopularnijeg pijanista svih vremena. Svojim izvanrednim tehničkim sposobnostima, živim umjetničkim temperamentom i muzikalnošću doživljavao je uspjehe gdjegod bi se pojavio. Nastupio je u velikom broju europskih zemalja, a 1846. godine priredio je i koncert u Zagrebu. Liszt je u znatnoj mjeri obogatio i unaprijedio klavirsku tehniku te klaviru romantike dao sjaj i punoću orkestra, ali i finoću i produhovljenost zvuka. Cijeloga života Liszt se vraćao temi Faustova prokletstva te se motivi Fausta i Mefista naziru u nizu njegovih skladbi. Izravno, to je tema njegove Simfonije o Faustu i orkestralne skladbe Dvije epizode iz Lenauova 'Fausta' od kojih je druga – Ples u seoskoj krčmi – poznatija kao Prvi Mefistov valcer. Sam je Liszt napravio niz verzija te skladbe i dok je obrada za dva klavira izravna transkripcija orkestralnoga djela, solistička inačica je sasvim neovisno ostvarenje. Diabolični Mefistov portret oslikan je (za tadašnje pojmove) šokantno smjelim harmonijama, osobito na početku skladbe gdje se đavolska energija svija i vrije u gomili kvinta. |
