Loading Events

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Mladen Bašić Bibi “Tintarnica života”

izložba karikatura – autor Guido Quinen

14.3. – 2.4.2017.

Otvorenje izložbe 14. ožujka 2017. u 20:00 sati

Mala dvorana Galerije Prica, POU Samobor

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Tintarnica života

Godine 1998. Hrvatsko društvo karikaturista utemeljilo je strukovnu nagradu Mladen Bašić-Bibi, koju otada dodjeljuje krajem svake godine. Nagrada je utemeljena na spomen dugogodišnjem predsjedniku i jednom od osnivača Hrvatskog društva karikaturista, Mladenu Bašiću – Bibiju. (Društvo je osnovano upravo je na Bašićevoj samostalnoj izložbi karikatura pod naslovom Ptice, u Galeriji Zagreb, u Zagrebu 1983.). Godine 2006. objavio sam monografiju Mladen Bašić Bibi (POU Velika Gorica), a godine 2008. priredio retrospektivu karikaturista Mladena Bašića Bibija, pod naslovom Iz čistog veselja (Galerija ULUPUH, Zagreb). To su markantni trenutci sjećanja na tog osebujnog odvjetnika i karikaturista. Godine 2017. navršava se dvadeset godina od njegovog odlaska. Ova izložba posvećena je također još svježem sjećanju na  izuzetnog čovjeka, kao i zadovoljstvu susreta s njegovim trajno svježim humorom. Iz svojih bilježaka, uz recentnija opažanja, izdvojiti ću ovom prilikom posebno one koje ocrtavaju tu osobnost. Dakako i trag te osobnosti u  humorno-crtačkoj ostavštini.

I danas pamtimo Bibijevu srdačnost i gostoljubivost. Komunicirao je kroz smijeh. Tu su osobinu jednodušno zamjećivali svi prijatelji, znanci ili suradnici: Neposrednost i anegdotska intonacija … osnovna su karakteristika Bašićevog razgovaranja s ljudima (F. Kritovac, 1998.). Pri tome je istodobno dobro znao kako stvari stoje, teoretski kao i praktično. Uvijek je bio zaigran, pa je i govorom uvijek humorno izokretao verbalni materijal, kao što je i s perom nizao bezbroj varijacija određene teme. Karikatura Mladena Bašića odraz je njegove potrebe za svakodnevnom komunikacijom s publikom. Taj mu medij očito leži jer kada nema u ruci pero ili kist jednako dobro komentira, zapaža, priča, što otkriva čovjeka zabavljačkog duha kome je priroda podarila sposobnost crtanja (ne slučajno karikature). Time proširuje krug slušalaca, a zamisao od mimičke dimenzije prelazi u likovnu. (M. Zuccon Martić, 1984.). Rado je kuhao, kuhanje je za njega bilo društveni čin. Uživao je u pripremanju hrane i u gostoprimstvu. Osim sudnici, vlasti, društvenim događajima, trenutnim vijestima dana i slično, mnogi njegovi ciklusi karikatura bili su posvećeni bliskim mu oblicima društvenosti, hrani, vinu, gljivama … Pero je umakao u tintarnicu života.

O Bašićevom odnosu prema stvaranju karikatura govori i jedna istinita anegdota iz života. U trenutku kad je raketiran Gornji grad, nastradao je i stan Bašićevih. Osim materijalnih oštećenja, u kući je, nakon raketnog udara ostao veliki nered, razbacani predmeti i puno ispreturanih papira, najvećim dijelom karikatura. U jednom trenutku sređivanja, Bibi je, bez premišljanja rekao supruzi:  Tko će sad to slagati, stavimo sve papire u vreće i u smeće. Bum narisal nove! Ha, ha. Tako su i napravili. Pred kuću su iznijeli napunjene plastične vreće. No vreće su se nekako odvezale, noću je zapuhao vjetar i jutro je osvanulo s ulicom punom papira. Letjeli su sve do Markova trga. Ljudi su prolazili i s nevjericom se sagibali, nasmijali se ili osvrnuli, a neki i ponjeli koji list. Tako su odletjele u nepovrat hrpe karikatura, no Bibi je zaista narisal nove. On je, kako je rekla njegova supruga, crtao iz čistog veselja, bez ikakve primisli o naknadnom značenju. Bio je to način življenja, poput disanja. I ova je izložba  prilog nastojanju da životni trag koji je ostavio ne odleti u nepovrat.

 

Mladen Bašić radio je kao odvjetnik, koja činjenica u slučaju toga karikaturista nije nevažna. Na mjestima dnevne ljudske zgužvanosti hranio je svoje pronicivo oko. U sudskim hodnicima, ispred i izad vratiju kancelarijskih prostora, nalazio je građu koju bi preoblikovao, krećući se tako od površinske situacijske komike do dubljih značenja sudbinske dimenzije. Branka Hlevnjak, u osvrtu na monografiju Mladen Bašić Bibi (Ljetopis grada Velike Gorice 2006.) bilježi: Kako je radio kao odvjetnik (što znači svakidašnji susret s nečijom nesrećom i nevoljom) Bašiću je karikatura bila sredstvo za oslobađanje napetosti i stresa te se crtajući osjećao, kako sam piše, preporođenim.

    Dva su pola Bašićevog odnosa prema temi odvjetničke kancelarije, suda, zakona, parnica i svega što ulazi u tu tematiku. Premda odvjetnik, ironizirao je mnogobrojne oblike sudske prakse, čak i pravničku terminologiju, u cijeloj hijerarhijskoj skali, od Državnog sudbenog vijeća do zatvorenika. (Uz mnogobrojne nagrade, u Bjelovaru 1996. godine dobio je nagradu na temu: Iz zatvorskog života). No pero mu nema uvijek istu oštricu. Nasuprot djeljitelima pravde je stranka, tuženik ili zatvrenik. Za tu drugu stranu pravosudne sprege Bibijeve karikature otkrivaju mnogo humanog razumijevanja, često ganutljivog suosjećanja.

U cijeloj svojoj karikaturističkoj praksi Bašić se znao šaliti  i na svoj račun. Tako i u odvjetičkoj tematici. Među ostalim, nacrtao je i prizor u kojemu, ispuštajući aktovku bježi pred bijesnim progoniteljima. U donjem dijelu crteža je ispisao: Odvjetnik Mladen Bašić prima klijente. Premda mu je odvjetnička praksa bila polazište mnogobrojnih karikatura, njegovi duhovni i tematski interesi bili su i mnogo širi od tematike koju mu je  nudila profesionalna zadatost. I zaista je bježeći, na svoj način, iz odvjetničke kancelarije, uranjao u široke i mnogolike životne prostore, otkrivajući svojim znatiželjnim perom život prekriven prašinom navike.  Tako je, osim mnogobrojnih prizora iz sudnice, ostvario dugi niz tematski različitih ciklusa. Očitao sam ih kao: Igre riječima, Ptice, Opće ljudske osobine, Aktualne teme trenutka, Hedonizam, Ekologija,  Doba rata, Političke karikature. U nešto manjem obimu, ali ne manjoj kvaliteti, tu se Portreti i Autoportreti. I, na kraju, Bolnica. Uz navedene karikaturističke cikluse, risao je ilustracije te pisao kritičke osvrte o karikaturi. Napisao je i svoju karikaturističku autobiografiju.

 

Uvijek su me posebno zanimale Bašićeve igre riječima, karikature u kojima doslovna predočenja donose pregršt smijeha. Rakli bismo vedre, a često kafkijanske metamorfoze događaju se tim Bašićevim likovima, a sve u jednostavnim i gotovo naivnim predočenjima.  Tako Mišolovka prikazuje miša čije se rilo pretvorilo u olovku, Nogorog je nosorog koji umjesto roga ima nogu, (nomen est omen), pa tako redom Maskenbalavac (balavac s maskom), Smija (zmija koja se smije) … Te doslovnosti smiješne su i ponekad zaista dražesne, a ponekad tek naizgled šaljive. Listajući nizove crteža nailazimo na izvaljenog puža koji kaže: Ležim i puživam. No, premda duhovit, nimalo nije tek dražestan crtež Slijepa naša. U istom crtačem bloku zapamtio sam razgovor dviju glista. Kuda ideš? pita prva. U ribolov! odgovori druga, zadjevena na udici. Ili, stoji đak pred izlogom prodavaonice školskog pribora i učila a nad izlogom natpis (kako đak vidi): Školski pribor i mučila. Zaista, ne gledamo svi ovaj svijet istim očima.

Dakako da svaka dosjetka ili verbalno izvrtanje nije humor, ali serije pokušaja davale su iskričave rezultate. Prvi put je Bašić taj ciklus izložio 1980., u Galeriji Prozori i nazvao ga Razvoj ideje. Tim je naslovom i sam potvrdio da podrazumijeva traganje, da nizom pokušaja teži najboljem sažetku početne ideje. Kao i ostalim temama, Bašić se i igri riječima neprestano vraćao, te osvježen novim iskustvima, nalazio sveže varijacije već zacrtane teme.

Karikaturi Mladena Bašića svojstven je nestandardan spoj slike i riječi.  Očita je slovna zaigranost, verbalno-crtačka strast. Ta igra,  to značenjsko žonglerstvo jedna je od najmarkantnijih Bašićevih osobina.  Naglašena ili neznatna griješka u riječi donosi obilje mogućnosti višeslojnog i svojevoljnog promatranja svijeta. Semantički pomak riječi temeljen na slikovnom prizivu djelatni je prostor tog karikaturista. No rječite su i Bibijeve karikature bez riječi, primjerice: Gleda čovjek u kompjuter a nad glavom mu svagdašnja želja, u balončiću, štruca kruha. Pa tko vidi neka vidi.

Mladen Bašić je izložbom 1983/84. objavio  svoj novi ciklus karikatura, tog puta na temu ptica. Dakako, radi se o drugom. Rišuću ptice, autor metaforički govori o ljudskom. Uz ptice na tim karikaturama često vidimo i kavez. Riječ je, dakle, o nemogućnosti ispunjenja vlastitog smisla. I tako nizom varijacija na temu ptice karikaturist govori zapravo o apsurdu. Do te izložbe Bašić je rijetko izlagao, budući da je (kako je sam zabilježio), bio poslovno kao pravnik dosta zauzet … No nakon izložbe Ptice učestao je s karikaturističkim nastupima, kao da je, rekli bismo, dobio krila.

Po prirodi hedonist, Bašić je stvarao i cikluse na temu životnih veselja, u kojima je također nalazio smiješnu stranu, te uživao u životu šaleći se. Iz nezaustavljivog mu pera rađale su se serije na temu hrane, seksa, turizma, sporta, glazbe i dakako fašnika, tih dana karikiranja i preobrazbi uživo. Svoj govorni i crtački humor Bašić je umnažao i pisanjem, posebno u prilici fašnika. Tako je, u jeku rata (1993.), za izložbu Fašnik vu Varaždinu, napisao predgovor u kojem kaže: Zasićeni svakodnevicom, inflacijama, izborima, demokracijama, četnicima, Unproforcima i sličnim norcima, članovi Hrvatskog društva karikaturista istresli su na papir, za svoj duševni mir, fenomen maskiranja. Sve to sakupili smo i donesli u Varaždin na sam Fašnik, da se vidi da nam fale daske i kad stavljamo maske. Nekad se niti u satiri neke stvari nisu smjele dirati, pa su se morale vješto zamaskirati. Danas je pak demokracija tako jaka, da se i profesor more bez problema maskirati u seljaka. Političari se maskiraju u ovce, pa u stadu isčekuju novce. Došlo je takvo doba da saki vrak anđeosko odijelo proba. U toj društvenoj pjeni i cirkusanti su na visokoj cijeni.

Međutim doba rata donjelo je i drugačije ozračje. Bašić se perom suprotstavljao agresiji, ali se 1991., s ostalim hrvatskim karikaturistima i izravno uključio u Jedinicu hrvatskih umjetnika, unutar Zbora narodne garde.  No u svim ružnim situacijama rata, pa i osobnog stradanja (raketiranjem oštećenog stana i auta), nije dozvolio da mu oduzmu smijeh. Bibi je onda, na početku rata, dosljedan sebi, rekao: Da, mi se bumo borili SNAJ PEROM! U tom teškom razdoblju nacrtao je mnogobrojne karikature.

 

No, kod kuće je stvarao i vedute u boji. Posebno su slikovite one rodnog mu Varaždina, u kojima se našalio i s barokom i s glazbom. Igrao se i kolažiranjem notnog papira. Ovdje možemo navesti da je prva karikatura koju je objavio taj rođeni Varaždinac bila na temu glazbe. Posluhnimo što je sam o tome rekao: i tako sam u kasno proljeće 1966. godine prvi puta objavio karikaturu u „Studiju“. Sjećam se: nacrtao sam dva čupavca sa gitarama, jedan pita drugoga: „Beatles? Roling Stones? Tornados?“, a drugi čupavac odgovara: „Ne, Beethoven!“ Rado se sjetim one slikane karikature u kojoj kumica na tezgi ima punu košaru jaja s natpisom: Barokna jajca, dok je u pozadini tog humornog prvog plana profilirana vrlo slikovita veduta Varaždina. Taj slikovni humor očituje koliko šaljivu srdačnost, toliko slikarske osobine. Bašićeva likovna svojstva bila su zapažena. Godine 1991. Malina Zuccon Martić je zabilježila: Ležernost i vedrina prisutne su kako u sadržaju tako i u samom crtežu. Usprkos toj lakoći ni jedno ni drugo nije površno. Kombinacija laviranog tuša ili akvarela i crteža perom, te nervozni potezi kojima ne dorađuje suviše sliku, odaju, ne samo autorovo osjećanje materijala s kojim radi, nego i nemiran duh koji uživa u činu slikanja. Slobodno i zaigrano nanosio je boju preko crteža. Te svoje slikarske slobode, Bašić je bio svjestan. U jednoj šarenoj karikaturi sa svinjom i svinjarom, svinja kaže: Bašić je opet zasvinjio ovaj crtež.

Razložno je da je u tim serijama karikatura slikarskih očitovanja i crtačke znatiželje Bašić došao do radova čiste likovnosti, slika-crtaža bez humorne poente. Izrazito mu je slikovita serija mačaka, a skladbeno odmjereni pojedini crteži s rukopisom i mrljama boje. No i takvi radovi likovne prevage, svojom neposrednošću ili anegdotskim tragom potiču osmijeh. Uz ostale, bojom se ističe serija također manjih formata s prikazom  riba, a uz njih, čak bez anegdotskog traga, vrlo svjež, gotovo još vlažan akvarel, podmorski krajolik, kojega po prvi put izlažemo na ovoj izložbi. Svoj likovni dar Bašić je posvjedočio i ilustracijama koje je radio za Modru lastu, poučno-zabavni časopis Školske knjige za učenike. Primjereno namjeni, ti su Bašićevi radovi narativniji.

 

Pronicljivo likovno zapažanje također je bilo svojstveno Bašiću. Osim humorno intoniranih predgovora, pisao je i kritičke tekstove o karikaturi. U tom smislu primjeran je osvrt Par riječi o Felixu iz 1991., u kojem Bašić znalački analizira i predstavlja karikaturu Srećka Puntarića. Desetak godina kasnije Felix je imao veliki intervju u Hrvatskom slovu, te mu je među ostalim postavljeno pitanje: Uzori u karikaturi; koga u našoj karikaturi i humoru najviše cjenite? Spremno je odgovorio: Kad sam krenuo 70-tih godina – žao mi je što to nisam istaknuo dok je taj čovjek bio živ – to je bio Mladen Bašić, jedan od predsjednika Društva karikaturista, a bio je i pravnik. Taj čovjek je mene nekako idejno približio karikaturi. Njegov stil je drukčiji, jednostavniji, ali njegovi crteži koji su izlazili u Studentskom listu i Omladinskom tjedniku 60-tih godina, mene su oduševljavali. Bio je jedan od članova redakcije koja me je prihvatila. Njegovi pravni spisi, predmeti, puni su karikatura sudaca, svjedoka. Pomagao mi je da osvijestim svoj smisao za smiješno. Bašić je tada bio pojam za moderan humor, on je bio avangarda u hrvatskoj karikaturi. Takvoj prosudbi blisko je i sljedeće mišljenje: Uvijek sam se pitao zašto taj čovjek troši vrijeme kao odvjetnik. Njegov dragocjeni talent za crtež i karikaturu čime se bavio usput bio bi zasigurno garancija za jedno od vodećih mjesta u svijetu na tom području, zapisao je Oto Reisinger.

Visoku kvalitetu karikaturalnog izraza imaju i Bašićevi portreti.  Posebno umijeće očitavamo u onima u kojima je tankim perom gotovo u jednom potezu ocrtao karakter lika. Samosvojni su mu i autoportreti, koje je često znao utkati u različite humorne prizore. Taj štovatelj drugih, taj društveni i kritički opažač svijeta oko sebe, sudeći po autoporetretnima, vrlo dobro je poznavao sebe. Zafrkantski bi uprizorio situacije u kojima bi se zatekao, te ga prepoznajemo u mnogobrojnim grupnim kadrovima. No umio se izdvojiti iz konteksta nekog događanja, te s malo poteza pera dosegnuti svoj lik, uhvatiti izravno svoj karakterističan izraz. Umanjenjem vlastite izglednosti postizao je više ljudske prisnosti. Rječju, ti autoosvrti, ti crteži na papiru, listovi su autoironije, bez smokvinog lista. S druge pak strane, Oto Reisinger portretirao je Bašića kao markantnu pojavu (kakav je u stvari i bio), no na karikaturi je zabilježio: Idealizirano po O. Reisingeru. Bibi mu to nije uzeo za zlo, dapače, jednom je kasnije zapisao: Najveći igrač je svakako naš stari dobri Oto Reisinger, koji je neumoran i pokazuje mlađima kako treba uvijek biti na visini, neuništivog duha, pa su ljudi gladni njegovih karikatura kao kruha. A zatim je dodao: I svi mi ostali smo velike marke, jer ne crtamo za novce ili slavu, već za – čvarke. Međusobno peckanje rječju i djelom, bio je neizostavan oblik druženja prijatelja i kolega karikaturista, a nisu izostajale ni šale na svoj račun. Svoj lik je utkao u mnogobrojne prikaze otužnog bolničkoj života. Na kraju, u bolnici, Mladen Bašić Bibi nije zatomio svoju humornu i hedonističku prirodu. Kao pacijent, priredio izložbu pod naslovom Pacijenti u Galeriji Medicinskog fakulteta. Jedan od mnogih crteža s te izložbe, pokušat ću opisati: Leži pacijent (Bašić) na ultrazvuku, doktor na ekranu kompjutera očitava stanje, a pacijent kaže: Da li bi mi mogli ispitati stanje na mom žiro računu!? Do kraja je ostao svoj. TU BI OR TU BIBI – zapisao je na jednoj skici, zapravo svom autoportretu.

Guido Quien

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

MLADEN BAŠIĆ BIBI rođen je 17. svibnja 1945. godine u Varaždinu, gdje je završio gimnaziju. Studirao je, te živio i radio u Zagrebu i Velikoj Gorici. Na pravnom fakultetu u Zagrebu diplomirao je 1969. godine. Radio je najprije kao odvjetnički pripravnik, pa u osiguravajućem društvu Croatia, a zatim kao samostalni odvjetnik. Kako je znao reći, ujutro je radio i sakupljao inspiraciju, a poslijepodne crtao. Od 1966. objavljivao je karikature u dnevnom i tjednom tisku. Bio je stalni suradnik Večernjeg lista, Vjesnika, Ježa, Pavlihe, Feferona, časopisa Danas, Brodoloma, te Pardona u SR Njemačkoj. Sudjelovao je u uređivanju humorističkog časopisa Paradoks od 1967. do 1968. i Kerempuha od 1974. do 1976. godine. Bio je predsjednik Hrvatskog društva karikaturista od 1985. do 1988., te od 1991. do 1993. Godine 1991. učlanio se, s ostalim hrvatskim karikaturistima, u Jedinicu hrvatskih umjetnika. Mladen Bašić umro je 31. prosinca 1997. godine u Zagrebu.

Samostalno je izlagao od 1977. godine. Priredio je tridesetak samostalnih izložbi, te redovito sudjelovao na važnijim skupnim izložbama u zemlji i inozemstvu. Mladen Bašić Bibi dobitnik je mnogih nagrada za karikaturu, među kojima ima veći broj međunarodnih (Bugarska, SSSR, Turska, Poljska). Kao sudionik i poticatelj bio je neposredno uronjen u sva karikaturistička događanja u Hrvatskoj, no dobro je poznavao i karikaturu u svijetu. Posebno je bio naklonjen engleskom humoru.

Premda je riječ o autoru koji nadrasta lokalne okvire, uvijek se znao sroditi s lokalnom sredinom. Tako, svojedobno je u Velikoj Gorici živio (1976. – 1985.), radio kao odvjetnik, vrlo često izlagao na samostalnim i skupnim izložbama karikatura, te surađivao u učeničkom listu Žir. Sudjelovao je i u programima velikogoričkog Cabaret-cluba. Karikirajući prisutne stvarao je dobro raspoloženje. K tome, taj fiškal-karikaturist znao je biti Vrhovni sudac za  fašničke izbore.

Bašić je rado bilježio svoja zapažanja konkretnih društvenih događanja, kao i općih ljudskih osobina, te je pisao o sebi i drugim karikaturistima, najčešće s humornom notom. Tekstove je objavljivao kao predgovore izložbama karikatura. Godine 1997. objavio je karikaturističku autobiografiju, možda potaknut slutnjom skorog odlaska.

Godine 2006. objavljena je, u Velikoj Gorici, monografija Mladen Bašić Bibi.