Paul Hindemith (1895.-1963.), njemački skladatelj, violist, dirigent, pedagog i glazbeni teoretičar, nakon sukoba s nacističkim režimom, domovinu napušta 1936. i nastavlja djelovati u Americi i Švicarskoj (sveučilišta u New Havenu, Yale, i u Zürichu). Bio je ključna figura moderne njemačke glazbe, sklon novoj tonalnoj organizaciji, a kao interpret i član znamenita Amar-Hindemith gudačkog kvarteta koji je u zlatnim godinama Donaueschingen festivala bio njegova prvorazredna atrakcija, izvrsno je poznavao sva suvremena kretanja. Isprva sljednik romantične baštine, dalje je nastavio kao neoklasik (njegova najznačajnija faza), a završio je na putu prema odricanju od tonaliteta, što nikako ne uključuje i stvarnu atonalitetnost. Prvenstveno instrumentalni skladatelj, melodičar barokne motoričnosti i linearnosti, ali i autor apartnih opernih i orkestralnih ostvarenja, slovio je kao glazbenik koji je većinu simfonijskih partitura mogao sam odsvirati. Ta rijetka i neobična reproduktivna sposobnost udružena s onom autorskom, dovela ga je do serije jedrih i sočnih sonata za gotovo svako od orkestralnih glazbala, što kao poduhvat nema premca među njegovim suvremenicima, a i šire.
Sonata u Es-duru za alt kornu (alt saksofon) i glasovir nastala je 1943. i na vrlo zanimljiv način iznosi bliskost suodnosa dva glazbala, često u korist onoga puhačkog. Međutim, stvaralačka mudrost ekonomično je dodala u taj odnos istovrsnu priliku za pojedinačni virtuozitet i za pulsirajuću tehničku izražajnost. Na izvorniku partiture autor je dodao uputu Posthorn (poštanski rog) zbog efekta u posljednjem stavku, kao i određeni dijaloški tekst „razgovora“ između dva solista. Takva inačica izvodi se prigodno i to, dakako, uvijek uz alt kornu. Sonata je praizvedena po skladateljevoj smrti, tek 1963. kada je uvrštena u klasični dio saksofonističkoga komornog repertoara.
Francuskinja Lucie Robert-Diessel (1936.) autorica je dvadesetak vrlo uvaženih skladbi za saksofon i to u formacijama za solo glazbalo, zatim uz glasovir, za različite sastave saksofona, za saksofon uz druge instrumente te većih formi poput Dvostrukog koncerta za saksofon, glasovir i orkestar te komornog Dialogue Symphonique za saksofon i 12 instrumenata. Izvorno je školovana pijanistica sa studijem kompozicije, a za svoj stvaralački opus osvojila je još 1965. visoku nagradu Grand Prix de Rome, zahvaljujući kojoj je provela tri godine u vili Medici u nesmetanu skladateljskom radu.
Skladbu Cadenza napisala je 1974. i njome vrlo zorno pokazala žestinu rukopisa, prvenstvenu zamjetljivu u međusobnom odnosu instrumenata. Iako oblikovana suvremenim jezikom, ne odriče se važnosti melodijske ideje. Zadržavajući temeljno značenje pojma kadenca u smislu njezine neovisne i slobodne naravi, pokretljivim rubato ritmom dosljedno zaokružuje improvizatorsku uvjerljivost skladbe.
Bruno Mantovani (1974.), skladatelj i dirigent, glazbene studij završio je u Parizu, a daljnje usavršavanje nastavlja u IRCAM-ovu Elektronskom studiju. Zahvaljujući razvijenoj instituciji narudžbi novih djela, ali i nagradama koje je ostvario na skladateljskim natječajima u domovini, Italiji, Njemačkoj, Belgiji i u Nizozemskoj, vrlo brzo je stasao u vodećeg mlađeg skladatelja francuske suvremene scene. Njegova su djela na repertoaru specijaliziranih sastava za novu glazbu, poput ansambla InterContemporain i Alternance te Bamberških simfoničara, Rundfunk Sinfonieorchester Saabrücken i WDR Sinfonieorchester Köln, Orchestre de Paris i drugih. Radio je s istaknutim solistima i dirigentima, među ostalima s Barbarom Hendricks, Jaenom Geoffroyem, Claudeom Delangleom, Pascal Rophéeom, Péterom Eötvösom i Jonathanom Nottom. Djela su mu izrazito složene teksture i tehnički izazovne.
Skladba L' Incandescence de la Bruine (1997.), posvećena saksofonistu Vincentu Davidu i pijanistici Dorothée Bocquet, donosi nove oblike notacije, a osobito izvedbene tehnike. Ove godine bila je obvezujuće natjecateljsko djelo na International Jean-Marie Londeix Saxophone Competition u Bankoku, Tajland.
Piet Swerts (1960.), belgijski skladatelj, dirigent i pijanist, nakon završenih studija na Lemmensinstituut u Leuvenu, na kojemu je danas profesor kompozicije, usavršavao se u Poljskoj kod W. Kontonskog i W. Lutoslawskog. Nositelj je nacionalnih priznanja, a među njima posebno su istaknute tri nagrade Međunarodnog skladateljskog natječaja belgijske kraljice Elizabethe. Skladba Klonos (Trzaj, 1993.) čije ime dolazi od grčke riječi kojom se opisuje pojava ritmičkog trzanja određenih mišićnih skupina u tijelu, asocira na složene tehničke zahtjeve koji se tijekom izvedbe postavljaju pred solista. Djelo predstavlja određeni oblik fantazije s nekoliko sekcija (stavaka) u kojima se glazbeni materijal postepeno intenzivira da bi u završnici doživio virtuoznu kulminaciju. Skladatelj je skladbu povezao uz određene značajke free jazza.
Sergej Prokofjev (1891.-1953.), ruski skladatelj i pijanist, neoklasik bujne imaginacije i opsežna opusa s istaknutim scenskim ostvarenjima, opernim i baletnim te simfonijama i filmskom glazbom, u komornim djelima sažima markantne točke vlastitoga autorskog stila. One se prepoznaju u harmonijskoj bujnosti, kolorizmu partitura, sklonosti glazbenom realizmu, motoričnosti i lirizmu. Sonata u D-duru, op. 94 nastala je 1943. i izvorno je napisana za flautu i glasovir. Godinu kasnije skladatelj je preradio za violinu i glasovir (označena je kao opus 94a), a osobit povod bio je njezin tadašnji prvi interpret, znameniti guslač David Ojstrah, legendarno ime ruske violinističke škole. Djelo je praizveo 1944. u Moskvi. Opus se često uspoređuje s autorom mladalačkom Klasičnom simfonijom zbog jednostavnosti te formalne i sadržajne čistoće. Uravnoteženost stavaka koji se prelijevaju jedan u drugi oblikuju suptilnu vezu između velikih klasičnih uzora i skladateljeva kompleksna skladateljskog izraza.
George Gershwin (1898.-1937.), američki skladatelj, suvremenik S. Prokofjeva, planetarnu slavu doživio je upravo izvedbom Rhapsody in Blue za glasovir i jazz orkestar. Autor, kao solist uz orkestar Paula Whitemana, praizveo je djelo 1924. u New Yorku (instrumentaciju je sačinio Ferde Grofé) i od tada je partitura slavljena kao briljantan primjer američke glazbe i njezinih jednostavnih opisnih vrijednosti koje su predstavljale američki optimizam, energiju i mladost. Do te partiture poznat isključivo kao autor light music (u tom dijelu produkcije sudjelovao je njegov brat Ira kao tekstopisac), Gershwin je ovim djelom dao klasični prilog simfoniziranom jazzu koji je koristio spontano, nikako ne akademski i koji ga je doveo do sofisticirana pojma velikoga Broadway klasika. Kasnije su uslijedile njegova simfonijska pjesma An American in Paris i opera Porgy and Bess, jedan od najvećih trijumfa američkog kazališta prije II. svjetskog rata.
 Duo Kalypso osnovali su Miha Rogina i Sae Lee 2003. za vrijeme studija na Conservatoire National Supérieur de Musique et de Danse (CNSM) u Parizu gdje su trenutno na poslijediplomskim studijima komorne glazbe. Duo prate odlične kritike s gostovanja u Austriji, Francuskoj, Italiji, Sloveniji, Španjolskoj, Kini i u Japanu. Dobitnici su prve nagrade na Međunarodnom natjecanju za komorne ansamble FNAPEC, Pariz, te prve nagrade na Međunarodnom natjecanju komorne glazbe „Carlo Soliva“ u Italiji. Repertoar komornog dua sačinjavaju izvorne skladbe za saksofon i glasovir, djela suvremenih skladatelja, jazz i etno glazba te vlastite obrade poznatih glazbenih tema.
 Saksofonist Miha Rogina (1980.), jedan od istaknutih predstavnika nove generacije slovenskih glazbenika, nakon diplome na ljubljanskoj Akademiji za glasbo (prof. Matjaž Drevenšek), studij je nastavio u Francuskoj (prof. Claude Delangle), a usavršavao se na Eastman School of Music, Rochester, New York kod profesora Chien-Kwan Linua i Matta Piveca (jazz). Dobitnik je devet prvih nagrada na međunarodnim natjecanjima i dvije prve nagrade na Državnom natjecanju mladih glazbenika Republike Slovenije, s najvećim brojem bodova (100/100). Odlikovan je studentskom Prešernovom nagradom. Gostovao je u Austriji, Belgiji, Crnoj Gori, Francuskoj, Hrvatskoj, Italiji, Njemačkoj, Nizozemskoj, Norveškoj, Slovačkoj, Srbiji, Španjolskoj, Kini, Americi, Tunisu, Libiji i u Japanu te nastupao solistički uz Hoffersku filharmoniju, Bečke simfoničare, Slovensku i Mariborsku filharmoniju i druge orkestre.
 Pijanistica Sae Lee (1982., Osaka) po završetku studija u Tokiju, školovanje nastavlja u Parizu na CNSM u klasama profesora Michela Beroffa i Erica Le Sagea te Sergeja Markarova. Dobitnica je šest prvih nagrada na međunarodnim pijanističkim natjecanjima. Nastupala je uz nekolicinu filharmonijskih orkestara, a koncerte je održala u Japanu, Njemačkoj, Andori, Austriji, Bugarskoj, Španjolskoj, Francuskoj, Grčkoj, Italiji, Sloveniji i u Ukrajini. Na svjetskoj UNESCO konferenciji u Kazahstanu 2005. održala je vrlo hvaljeni samostalni recital.
|
